Sveta Lucija, zaštitnica vida, krojača i kovača, živjela je u 4 st. u Siracusi na Siciliji u vrijeme vladara Dioklecijana. Bila je iz bogate obitelji, bila je zaručena. Jednom je hodočastila grob mučenice Agate u Kataniji da bi izmolila ozdravljenje za svoju bolesnu majku. Tada joj se ukazala mučenica Agata i predvidjela joj vrlo skoru mučeničku smrt.

Odmah po povratku u Siracusu je otkazala zaruke i podjelila sav svoj imetak siromasima. Uvrijeđeni zaručnik ju je prijavio vlastima sa optužbom da je kršćanka. Takva optužba, po Dioklecijanovim zakonima koji je proganjao kršćane, je bila smrtno opasna. Zatvorili su je u tamnicu, mučili su je poljevajući je vrelom smolom i vrelim uljem, ali svoju vjeru nije zatajila. Osudili su je na smrt odrubljivanjem glave. Prije toga uspjela je primiti euharistiju i predvidjela je skoru smrt Dioklecijana kao i prestanak progona kršćana. Njeno predviđanje se vrlo brzo ostvarilo.

Svetu Luciju su počeli štovati već u 5. stoljeću i vrlo brzo su je štovali u svom zapadnom kršćanskom svijetu. U narodu je sirakuška djevica vrlo poštovana. U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti je Sveta Lucija zaštitnica vida i vrlo često je prikazuju s pladnjom i parom očiju na njemu.

13. prosinac se povezuje sa najkraćim danom u godini i narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju sa najdužom noći zimskog sunčevog ciklusa. Legenda govori da si je Lucija sama iskopala oči kako bi se riješila mladića koji ju je želio zaprositi.

U mnogim hrvatskim krajevima se na dan sv. Lucije sije pšenica, kako bi ozelenila do Božića, a zelenilom se prizivala plodnost i obilje u nadolazećoj godini. Narasla se pšenica po tradiciji vezala crvenom trakom koja je štitila od uroka, i stavljala, ovisno o području, u kut sobe, na stol ili pod bor. U sredinu božićne pšenice, koja se sijala i u izdubljenu repu, negdje se stavlja jabuka, a negdje jedna ili čak i tri svijeće.