Izjava premijera Kantona Sarajevo i predsjednik Naše stranke Edina Forte da je Sarajevo “nekada bilo centar kulture, a sada centar ničega”, te da “su seljaci dobili rat”, s razlogom, izazvala je brojne reakcije onih koji se ne slažu sa njim.
A mnogo ih je. S razlogom. Jer, izgleda da premijer nije najbolje upućen.
Pa red je da ga podsjetimo…
Sarajevo ima jedan od najznačajnijih festivala filmske umjetnosti, dakle odmah nakon venecijanskog, berlinskog i kanskog festivala, po značaju i kvaliteti, izdvaja se sarajevski. Sarajevski filmski festival zahvaljujući svom stručnom timu opravdano je ostvario mjesto među top pet najboljih u svijetu.
Zato je Sarajevo proglašeno gradom filma UNESCO-a 31. oktobra 2019. godine. Crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta defilirale su brojne zvijezde s A – liste: Angelina Jolie, Brad Pitt, Morgan Freeman, Robert De Niro, Armand Assante, Danny Glover, Michael Fassbender, Cary Fukunaga, Gillian Anderson, i prošle godine ponovo Bono Vox…
Kad već govorimo o filmskoj umjetnosti red je da pomenemo Danisa Tanovića, inače osnivača Naše stranke, u svijetu poznatijeg po Oscaru koji je dobio za svoj prvijenac “Ničija zemlja”. I to naravno nije jedini uspjeh Tanovićev, koji živi i djeluje u Sarajevu, jer sve svjetske filmske nagrade, odavno su u njegovom ormaru. Aktivan je i u pandemijskim godinama, pa je kao omaž onom lijepom Sarajevu (kakvo Forto izgleda ne poznaje) poklonio i film “Deset upola”. Premijera bila prošle godine.
Pominjati film, a ne istaći i uspjeh Jasmile Žbanić koja je prošle godine proglašena najboljom rediteljicom Evrope za film o srebreničkom genocidu “Quo, Vadis Aida?”, bila bi svjetska nepravda, a posebno i iz razloga što je i Jasmila, dobar dio svojih ostvarenja posvetila Sarajevu.
U Sarajevu je film snimala i holivudska diva Penelopa Cruz, rame uz rame sa Sarajlijom Adnanom Haskovićem, a dok je ona bila na setu, njen poznati suprug, također glumac Javier Bardem, ispijao je kafe u lokalnim kafićima.
O filmskoj umjetnosti i uspjesima njenih djelatnika (baš onih iz Sarajeva), moglo bi se pisati u nedogled, ali, ne smijemo zaboraviti ni teatarsku umjetnost. Sarajevska pozorišta – Narodno pozorište Sarajevo, Kamerni teatar 55, Pozorište mladih i naravno Sarajevski ratni teatar SARTR, koji je izronio pod kišom granata u Sarajevu, koje je i u najtežim ratnim trenutcima bilo spremno pokazati svoje civilizacijske obrise. One koje Forto očigledno ne vidi…
Pomenuta četiri teatra osim redovnih bogatih repertoara, redovno imaju goste iz svih zemalja svijeta, da li u vlastitoj produkciji ili u okviru festivala MESS, Balet Festa, Sarajevske zime, Dana Jurislava Korenića…
I da, dragi premijeru, Sarajevo ima jedan od najstarijih teatarskih festivala – Internacionalni teatarski festival MESS koji slavi šest decenija postojanja. Malo li je!
Nemoguće je pobrojati sve teatarske kompanije i umjetnike koji su prodefilovali ovim festivalom, to bi bila teška zadaća i za one koji ga vode, jer, spisak je ogroman.
U “seljačkom” Sarajevu, sa skučenim finansijski mogućnostima, Umjetnička galerija BiH, “Roman Petrović”, Collegium Artisticum, “Preporod”, Galerija “Mak” Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, Historijski muzej BiH, Zemaljski muzej BiH… redovno, pa čak i po nekoliko izložbi, organiziraju svakog mjeseca, kako domaćih, tako i svjetskih umjetnika. O svojim aktivnostima publiku redovno obavještavaju na društvenim mrežama.
Sarajevo je grad u kojem živi i djeluje veliki Safet Zec, čovjek kojeg slavi cijeli svijet, posebno Italija, kojem papa Franjo otvara izložbe, ali ga trenutna gradska vlast ne (pre)poznaje. Isti taj Safet 2019. godine imao je veliku izložbu u Historijskom muzeju BiH koja je bila otvorena nekoliko mjeseci. Isti taj Safet Zec mašta kada će sarajevska vlast prihvatiti njegova djela, adekvatno ih zbrinuti i sa njima se dičiti, kako bi to vrlo rado uradila Venecija da se Safet više smatra italijanskim nego bosanskim umjetnikom.
U Sarajevu uveliko traju radovi na izgradnji muzeja posvećenog još jednom slikarskom velikanu – Mersadu Berberu, čija je posthumna izložba bila otvorena također 2019, ali u Umjetničkoj galeriji BiH, a dvije godine ranije u Vijećnici.
Sarajevo je domaćin i likovnih kolonija kojim defiliraju umjetnici iz svih krajeva svijeta, što je posebno bilo izraženo u godinama prije korone i svih ograničenja koja je ona donijela sa sobom. Sarajevo je grad Abdulaha Sidrana – pisca koji piše dušom bosanskom i duhom sarajevskim, pisca Dževada Karahasana koji je dobitnik getheove nagrade (po značaju, trenutno značajnije nagrade od Nobela)…
U Sarajevu živi i Damir Imamović, najbolji evropski umjetnik (The Best of Europe britanskog muzičkog magazina Songlines), Dino Merlin, čarobnjak koji u svojim pjesmama pjeva dušom sarajevskom, a koju, gle čuda, voli i poštuje cijeli region, pa i svijet – tamo gdje ima ljudi sa našeg govornog područja.
U Sarajevu su pjevale regionalne, ali i svjetske zvijezde poput Bona Voxa i njegove grupe U2, a u ovoj godini, Sarajevo dočekuje White Snake i Sting. I to je ono što se zna, a šta se još dobro sprema, a nije obznanjeno, tek ćemo znati.
No, jedno je sigurno, za Sarajevo se sve može reći osim da je “centar ničega”.
Unaprijed izvinjenje svim sjajnim umjetnicima i njihovim projektima koje nismo uspjeli spomenuti u ovom tekstu, a mnogo ih je. Premijeru poruka: Pogledajte oko sebe, i vi živite u Sarajevu koje je opisano u tekstu iznad.