Ratni zločinac Radovan Karadžić, osuđen na doživotnu robiju za genocid, zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja, iz zatvorske ćelike u Velikoj Britaniji napisao je autorski tekst za “Glas Srpske”- čestitku za obilježavanje “krupnog i sjajnog jubileja Republike Srpske”.
– Iz najveće dubine srca svim građanima Republike Srpske čestitam ovaj krupni i sjajni jubilej – Dan Republike. Moje misli su posebno sa svima koji su se namučili u rađanju naše Republike, borcima, civilima i njihovim porodicama, uz duboko poštovanje porodicama poginulih i nestalih i njihovoj siročadi. Sa 30 godina ona može biti majka svima nama, na pragu najboljih godina, na ponos… Lijepa, zrela i voljena…- napisao je zločinac u autorskom tekstu.
I dok i danas majke Srebrenice tragaju za posmrtnim ostacima svojih sinova, muževa, braće…Karadžić, osuđen za genocid u kojem su ubijena 8.372 Bošnjaka, izruguje im se pisanjem ovog teksta, zloupotrebljavajući slobodu medija, slobodu govora…
Sredinom prošle godine visoki predstavnik Valentin Inzko namentuo je odredbe Krivičnog zakona BiH kojim se kažnjava veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Pojašnjavajući razloge nametanja odredbi, Inzko je Karadžića tada nazvao arhitektom zla.
– Savjest mi nalaže da nemam pravo okončati svoj mandat dok se veličaju pravosnažno osuđeni ratni zločinci. Takvo stanje nemam pravo ostaviti ni napaćenim građanima ove lijepe zemlje kao ni svom nasljedniku. Nemam pravo ignorisati presude Haškog tribunala, kojeg je uspostavilo Vijeće sigurnosti UN-a, a zadužen sam za civilnu implementaciju mira. Naime, od donošenja pravosnažne presude arhitektu zla, Radovanu Karadžiću, intenzivno radim na projektu suočavanja sa ratnom prošlošću da bi se, kroz proces suočavanja sa istinom, stiglo do traženja i davanja oprosta. Do ozdravljenja društva! Po mom projektu, Srebrenica, koja je već planetarno prepoznata po genocidu, trebala bi biti planetarno prepoznata i po oprostu. Inspiraciju za tu ideju sam pronašao u majci Hatidži Mehmedović, koja je u srebreničkom genocidu izgubila sve bliske članove svoje porodice, oba sina, supruga, još 34 člana porodice, a bila je spremna pružiti i pružala je ruku oprosta – poručio je Inzko.
Majke Hatidže nema. Umrla je i majka Hajra a nije pronašla niti jednu kost svoga Nine… umiru i odlaze jedna po jedna srebrenička majka, dok arhitekta zla sjedi zavaljen u zatvorskoj ćeliji i piše autorske tekstove. I pored toga što je osuđen na doživotnu robiju, zločinac ima sva prava. A šta je sa pravima žrtava kojima se i na ovaj način svjesno izruguje?
Koja je svrha Inzkovog zakona, ako se i na ovaj način veliča ratni zločinac, negiraju haške presude?